Blajburška komemoracija u dosadašnjem obliku trebala bi biti zabranjena zato što se na njoj promoviraju ustaštvo i fašizam. Izostanak zabrane značio bi kršenje austrijskih zakona. To je sažeti opis mišljenja od 110 stranica koje je na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova Republike Austrije nedavno sastavio tim stručnjaka iz područja prava, politologije i povijesti, uz predstavnike nadležnih austrijskih crkvenih i političkih vlasti. Pored prijedloga definitivne zabrane postojeće komemoracije, koja je u ovakvom izdanju održavana zadnjih nekoliko desetljeća, austrijskim se zakonodavcima nudi pravno tumačenje temeljem kojeg se otvara prostor i za potencijalnu zabranu Počasnog bleiburškog voda, organizatora koji je kao udruga registriran u toj zemlji. K tome, nedvosmisleno se preporučuje izmjena natpisa na tamošnjem spomeniku na kojem se, kako kažu, trenutno odaje počast "vojsci jednog fašističkog režima", odnosno "fašističkoj ustaškoj vojsci", u čemu sudjeluje i crkveno-politički vrh iz Hrvatske.

Radi se o dokumentu u kojem je službeni Beč vjerojatno prvi put obznanio da se na ovom događaju veličaju i fašističke ideje. Takvu kvalifikaciju u njihovoj su javnosti izgovarali pojedini znanstvenici, aktivisti, novinari i političari. No nije nam poznato da je sve do ove studije – premda zasad posredno – izvršna vlast posegnula za opisom komemoracije na Bleiburgu kao javnog iskaza ustaškog fašizma. U tekstu je na desecima mjesta, što kroz citate prijašnjih rezolucija, što kroz osvrte samih autora, Bleiburg naveden i kao "ultranacionalistička i fašistička komemoracija" na kojoj se širi "fašistički nauk".

"Preko natpisa na memorijalnim spomenicima, zastavama i simbolima na ovom događaju te kroz službene govore odaje se počast fašističkom režimu koji je kolaborirao s nacionalsocijalistima", piše pri kraju studije. "Utoliko, ova ekspertna grupa došla je do zaključka da bi trebalo zabraniti okupljanje u obliku u kojem se ono održavalo 2019. i prije toga", navode stručnjaci koje je angažirala austrijska vlada.

Citirani dokument koji su Novosti imale priliku pročitati u cijelosti nastao je nakon što je u lipnju 2020. godine većina u austrijskom saveznom parlamentu izglasala rezoluciju kojom je od vlade zatraženo da ispita mogućnost zabrane komemorativnog mitinga na Bleiburgu. U rezoluciji za koju su glasali svi mimo zastupnika krajnje desne Slobodarske stranke zatraženo je očitovanje Ministarstva unutarnjih poslova koje ima konačni pravorijek. Iz toga su resora potom angažirali historičare, pravnike iz državne službe, predstavnike lokalne biskupije i državnog MUP-a te znanstvenike da izrade zaokruženu studiju o slučaju Bleiburg, uz pripadajuće pravne preporuke. Radi se, u neku ruku, o austrijskoj verziji hrvatskog Vijeća za suočavanje s prošlošću, ali bez skandaloznih i sramotnih zaključaka kojima su ovdašnji stručnjaci preporučili relativizaciju fašizma u HOS-ovim insignijama. Potonja je oznaka paravojske HSP-a – valjda usput naznačiti – službeno predložena za zabranu u Austriji, što će se gotovo sigurno i dogoditi. Što se tiče Bleiburga, sramota iz posve drugih razloga dijelom pripada državi u kojoj se komemoracija odvijala. Austrijska javnost, pa tako i izvršna vlast, godinama je bila upoznata sa skandaloznim razmjerima same srži blajburške komemoracije. No desetljećima ništa efikasno nisu poduzimali.

Zahvaljujući prvenstveno stranci Zelenih koja vodi zemlju u koaliciji s konzervativcima u zadnje dvije godine problem je doveden na nacionalnu razinu pa je čvrsta reakcija vladajućih, za razliku od nekoliko minulih dekada, postala stvar neminovnosti. Hrvatska sramota tu je, međutim, puno slojevitija i gora. To je, uostalom, razvidno i u ovom dokumentu, u kojem je dio državnog vrha optužen za "historijski revizionizam". Predsjednik Sabora Gordan Jandroković, primjerice, opisan je kao revizionist zato što je 2017. godine za vrijeme govora s blajburške bine preuveličavao broj ubijenih i lažno ustvrdio da je poprište njegova govora bilo mjesto strašnih stradanja tadašnjih zarobljenika. "Bez ikakve sumnje, ovakvi govori nisu bili misno slavlje", naglašeno je u ovom dokumentu, u kojem se također primjećuje da su Jandroković i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 2019. godine položili vijence pred spomenikom koji je posvećen "poginuloj hrvatskoj vojsci", odnosno "ustaškoj vojsci" iliti fašistima. Ne propuštaju primijetiti da je Hrvatski sabor godinama bio pokrovitelj istog događaja. Spomenut je i govor zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića 2018. godine, u kojem je on "relativizirao ustaški logor Jasenovac". Ogranak Katoličke crkve u Hrvatskoj ovdje je neslavno zabilježen i preko govora đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, koji je također prokazan za teški revizionizam. Neposustalu sramotu službene hrvatske politike, koja seže u devedesete, u ovom je tekstu zaokružio hrvatski veleposlanik u Beču Daniel Glunčić, koji je prošle i ove pandemijske godine položio vijenac "ispred spomenika na Lojbaškom polju na kojem piše 'u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci'". Armiji koja je, pojašnjavaju Austrijanci u nastavku, "fašistička ustaška vojska".

Do tih su zaključaka došli pomno analizirajući sve aspekte komemoracije i dosadašnju regulativu Austrije koja se, po autorima studije, pokazala "neefikasnom" kada je riječ o Bleiburgu. Iako su prije dvije godine zabranjeni neki eksplicitni ustaški simboli, u dokumentu piše da je na samoj komemoraciji ustaštvo poistovjećeno s pozdravom "Za dom spremni" koji se nalazi u insignijama HOS-a. Napominju i da "klasični ustaški grb" s prvim bijelim poljem u različitim dodacima nije zabranjen, iako se radi o središnjem dizajnerskom kodu koji evidentno ukazuje na simpatiziranje NDH. Unatoč upozorenjima koja su odaslana austrijskom MUP-u prije dvije godine o potrebi nadopunjavanja zabranjenih ustaških obilježja u katalogu tamošnjeg nadležnog zakona, ništa se zasad nije desilo, vele autori studije.

No simboli su tek dio problema. Sve je, smatraju austrijski stručnjaci, problem s postojećom komemoracijom, od početka do kraja. Iako nominalno vjerskog karaktera, ona je prvenstveno politizirani događaj izrazito problematičnog sadržaja. Jedno od ključnih pitanja za eventualnu zabranu bilo je može li se cijeli skup u postojećem izdanju zabraniti temeljem Zakona o okupljanju. Dilema je postojala zbog službene naravi događaja – vjerskog okupljanja koje je izuzeto iz takvih zabrana, sve dok ostaje u svojim tradicionalnim okvirima. No ovdje su austrijski stručnjaci utvrdili da je vjerska komemoracija pomiješana s opasnim političkim sadržajem koji je, k tome, daleko od sporedne važnosti. Utoliko su zaključili da je primjena odredbi Zakona o okupljanju u ovom slučaju opravdana. Potom je otvoreno pitanje političkog sadržaja koji neminovno vodi ka zabrani ovakvih okupljanja. Ako austrijske vlasti utvrde da će okupljanje biti u suprotnosti s njihovim zakonodavstvom, onda im je dužnost da ga zabrane. Zanemarivati ovakve pojave značilo bi državno suučesništvo u širenju nezakonitih ideja. Kao primjer navode slučaj zabrane predavanja u kojem je bilo planirano nekritičko promoviranje ideje nacionalsocijalizma. Zbog potencijalnog jačanja ove ideologije posredstvom takvih istupa u nekoliko sudskih odluka u Austriji došlo je do zabrana pod obrazloženjem da se radi o ugrožavanju javnog dobra i sigurnosti. Za takve radikalne odluke je, međutim, potrebno nedvojbeno utvrđivanje činjenica. A njih je u ovom dokumentu napretek. Izloženi su takoreći na svakoj postaji blajburškog "križnog puta".

Gordan Jandroković na Bleiburgu (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Rukovodeći se primarno austrijskom obavještajno-policijskom dokumentacijom, autori ove studije su krenuli od samih početaka, kada su prve komemorativne aktivnosti organizirali bivši pripadnici ustaške vojske. Tadašnji austrijski represivni aparat utvrdio je poveznice organizatora sa samim Antom Pavelićem i njegovim Hrvatskim oslobodilačkim pokretom. Štoviše, austrijske tajne službe utvrdile su još u to vrijeme – pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća – i povezanost organizatora sa svim viđenijim ustaškim terorističkim organizacijama u emigraciji, koje su, po ovoj studiji, počinile najmanje 100 bombaških napada u svijetu, zbog čega su zabranjene u SAD-u i nizu evropskih zemalja poput Njemačke. Unatoč obavještajnom nadzoru i u Austriji, nijedna nije zabranjena u ovoj zemlji, konstatira studija jedan u nizu potencijalnih propusta tamošnjih vlasti koji je doveo do metastaze "Bleiburga".

"Komemoracija se tako razvila u centralno mjesto okupljanja hrvatskih egzilanata i podržavatelja fašističkog ustaškog režima, na kojem se desetljećima pokazuju oznake, amblemi, slogani i simboli nekadašnje fašističke organizacije i/ili desnih terorističkih organizacija", pojašnjeno je u dokumentu, koji uz nerijetko nezainteresiran gard austrijskih rukovoditelja toga doba prikazuje i niz načina na koji su ustaše i Počasni bleiburški vod izigravali austrijske zakone i obmanjivali nadležna tijela.

Tako je, piše u dokumentu, na groblju u mjestu Unterloibach nedaleko od blajburškog polja 1976. godine podignut spomenik na kojem je trebala stajati posveta "pomorenoj hrvatskoj vojsci". No neki predstavnik tamošnje crkve se ponešto pobunio, predlažući alternativni natpis na kojem će umjesto "pomorenoj" pisati "paloj hrvatskoj vojsci". Na koncu je obznanjena treća verzija koja stoji do danas: "U čast i slavu poginuloj i u domovini izručenoj te nestaloj hrvatskoj vojsci, u borbi za hrvatsku domovinu, svibnja 1945. godine." Čini se da su, mimo ovog svećenika, Austrijanci rezignirali nad podlošću ustaša. Jer u njemačkom prijevodu na spomeniku do danas izostaje dio "u borbi za hrvatsku domovinu".

U mišljenju stručne skupine jasno se navodi da je u hrvatskom prijevodu riječ o glorifikaciji pripadnika nacističkih kolaboratora koji su imali logore smrti. Istovjetni politički sadržaj nezaobilazan je u samoj povorci do blajburškog polja, centralnog dijela manifestacije koji se često krivo naziva samo "misom". Radi se, piše u ovom dokumentu, i o svojevrsnom političkom događaju i govorima u kojima dominiraju krajnje desni historijski revizionizam i "referiranje na ustaški režim", uz paralelnu negaciju njegove fašističke i ubilačke naravi. Tik do bine postavljen je kontroverzni spomenik, na mjestu gdje su, uz negodovanje austrijskih "sigurnosnih službi", 1985. započele građevinske radnje. Negodovali su zato što je kupoprodajni ugovor dva desetljeća prije jasno branio bilo kakve aktivnosti na toj livadi, mimo šumarsko-poljoprivrednih.

Drugi je razlog bio natpis "hrvatska vojska" na spomen-ploči koja je ondje trebala biti postavljena. To je pak bio neugodan detalj po diplomatske odnose s Jugoslavijom. Austrijske vlasti obmanute su na koncu i u ovom slučaju, opet preko prijevoda. U studiji koju prepričavamo citirano je da su "prevareni" i da su njihovi uvjeti o natpisu zaobiđeni tako što je njemačka verzija imala neodređeno "sjećanje na pale Hrvate 1945. godine", dok je na hrvatskom pisalo "u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945. godine". Autori studije vide razliku: potonje je, kažu, jasno glorificiranje ustaške vojske, uz "ustaški grb" s prvim bijelim poljem. Primjećuju i da su najviđeniji hrvatski ekstremisti – poput televizijskog voditelja Velimira Bujanca i mnogih drugih – redovni uzvanici u svečanoj loži ovog događaja. Zabilježili su i više napada posjetitelja na novinare i aktiviste. Što se tiče popratnih sadržaja, štandova i pivskih šatora, oni su mjesto okupljanja "ekstremnih desničara" koji pjevaju "ustaške pjesme", dok se u isto vrijeme prodaju "fašistički suveniri".

Pored cijele manifestacije u postojećem obliku, u mišljenju se razmatra i mogućnost zabrane Počasnog bleiburškog voda, udruge registrirane u Klagenfurtu, koja je po statutu apolitična organizacija humanitarne naravi koja stremi čuvanju sjećanja na ubijene hrvatske civile i vojnike nakon Drugog svjetskog rata. U mišljenju piše da su osnivači, inače pod kontinuiranim nadzorom austrijskih službi, najvećim dijelom bili ustaše, te da je Počasni bleiburški vod od početka veličao ustaški režim i NDH te negirao žrtve Jasenovaca. Što se tiče pravnog mišljenja, autori ovog dokumenta pišu da je pored sadržaja statuta važan i konkretni rad udruge. Jer u nadležnom zakonu piše da se udruga može raspustiti ako krši kazneni zakon, nadilazi svoje statutarne odredbe ili više ne ispunjava uvjete za postojanje.

Koristeći se citatima sa službene stranice ovog udruženja, austrijski stručnjaci potom, među ostalim, zaključuju da Počasni bleiburški vod gaji proustaške simpatije i otvoreno izražava razočaranje u neuspjeh ustaških gerilaca nakon 1945. godine. Referiraju se i na poprilično srodan pravosudni slučaj u Austriji u kojem je raspušten motociklistički klub zbog kršenja statutarnih odredbi. Iako nominalno osnovani za promociju vožnje motocikala, u stvarnosti su koristili klub za ilegalno širenje desničarskog ekstremizma. Premda se, kao što je razvidno iz dosadašnjeg opisa, izravno ne sugerira zabrana Počasnog bleiburškog voda, stručnjaci koje je angažirala austrijska vlada potrudili su se dati pravna tumačenja i presedane za ozbiljno promišljanje austrijskim vlastima i o takvom scenariju.

Ovaj dokument uskoro će doći na stol ministra unutarnjih poslova koji ga je naručio. S obzirom na negativne stavove gotovo svih parlamentarnih stranaka o blajburškoj komemoraciji – pa i onih koje tvore izvršnu vlast – izvjesno je da će većina ili sve navedene sugestije biti prihvaćene. Time bi trebao doći kraj ustaškom derneku, barem u Austriji.

Autori mišljenja na koncu su podvukli da ne promoviraju zabranu "neutralnog sjećanja na mrtve, bez fašističkih natpisa na pločama". Važno im je u tom kontekstu bilo napomenuti da nisu protiv katoličke mise na ovoj lokaciji, ali bez ideja koje nisu u skladu s vladavinom prava, kao što je bilo dosad. Jedna od prepreka na tome putu po njima je opisani spomen-kamen pored bine na blajburškom polju. "Austrija treba dati do znanja da nije samo jasno protiv nacionalsocijalizma, nego i protiv svih oblika fašizma", zaključna je rečenica ovog ekspertnog mišljenja.