Suprotno uvriježenim stavovima pojedinih medijskih pregalaca i pratećih ekonomskih analitičara o domaćem lijenom radniku koji, dakako, premalo radi, podaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) govore da su lani prosječno naši radnici odradili čak 1.834 sata, što je najviše na razini Europske unije. Hrvatska je po toj statistici čak šesta zemlja u svijetu. Usporedbe radi, u Austriji je broj prosječnih radnih sati po zaposlenom lani iznosio 1.400, dok su u Francuskoj, zemlji radničkih štrajkova, odradili 1.402 sata, a još manje u Njemačkoj (1.332 sata) i Danskoj (1.346 sati), državama koje se diče visokom produktivnošću. I podaci Hrvatskog zavoda za statistiku potvrđuju da se u Hrvatskoj radi više nego u EU-u: dok se na razini Unije prosječno tjedno radi 37 sati na glavnom poslu, u Hrvatskoj se u prosjeku radi 39,6 sati. Najmanje radnih sati imaju Nizozemci – 30,3 sata tjedno.
Pa ipak, analizama i podacima usprkos, neki ekonomski analitičari stalno ponavljaju jedno te isto. "Hrvatska, dakle, ima veliki problem s produktivnošću i stvaranjem nove vrijednosti. Hrvatska ima jako nisku kulturu rada. Moramo razumjeti, osobito ako želimo bolje živjeti, da se mora više raditi i da bilo koji koncept uz koji se količina rada smanjuje zaustavlja stvaranje novih vrijednosti. U Hrvatskoj je kultura nerada raširena (...)", izjavio je nedavno Damir Novotny, nakon odbijenog prijedloga zastupnice Radničke fronte Katarine Peović da slobodni dani za praznike koji padaju u dane vikenda budu prebačeni u sljedeći radni dan. Stava da radnici moraju duže raditi bio je i bivši ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić. Za komentar smo pitali ekonomista Hrvoja Štefana, člana RF-a, stranke koja s osobitom pažnjom prati radničku problematiku.
- Jedan od glavnih razloga zašto radnici u ekonomijama kapitalističkog centra u prosjeku rade manje sati od svojih kolega u Hrvatskoj, i to za značajno bolje plaće, razlika je u produktivnosti rada, koja proizlazi iz tehnološke i organizacijske superiornosti njihovih korporacija odnosno robusnosti njihovih nacionalnih i regionalnih privrednih struktura. Razloge za relativno nisku produktivnost treba dakle potražiti i u politikama svih dosadašnjih vlasti koje su kroz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju, nekritičku integraciju u globalna tržišta i povlačenje države iz aktivne ekonomske i razvojne uloge vodile uništavanju i okoštavanju naslijeđene proizvodno-industrijske baze - podsjeća Štefan.
Smatra da osobe poput Novotnyja svojim izjavama legitimiraju politiku koja hrvatsku privredu cementira na poziciji nerazvijene kapitalističke poluperiferije u kojoj privatni sektor nema kapacitet za investicije u istraživanje i razvoj tehnologija i gdje država ne vodi razvojne politike. U takvim bi ekonomijama radnici morali prosječno raditi više radnih sati, na sve lošijim poslovima za relativno sve slabija primanja.
Otežavajuća okolnost je sve slabija sindikalna organiziranost radništva, koju su pratile politike svih dosadašnjih, pa i SDP-ove vlasti prema smanjivanju radničkih prava kroz tzv. fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, zbog čega je Hrvatska došla na vodeća mjesta u EU-u po udjelu nesigurnih ugovora o radu.
- Sve dosadašnje političke garniture na vlasti bile su pouzdani partneri domaćim kapitalistima u ofenzivi na radništvo. Pritom su poticale podjele između radnika u privatnom i javnom sektoru, čime se sprečava adekvatno razumijevanje klasnih uzroka njihove obespravljenosti i podređenosti - dodaje naš sugovornik.
