(AMBIJENTALNA VIŠEMEDIJSKA INSTALACIJA)
Poetika Virtuelnih ogledala, kao ambijentalnog višemedijskog dela, predstavlja lirski intoniranu formu koja funkcijom prozora/portala i metaforom ogledala relativizuje racionalnu osnovu strukture predstavljenog, iskazivanjem posebnog modela uobličene pikturalno-kinestetske forme. Prozori tako postaju čudesna ogledala koja prizivaju intuitivne vizije autora. Njihova organizaciona i prostorna struktura zasniva se na metafizičkoj emancipaciji četiri osnovna elementa, sveta kao numinozne pojavnosti u poljima projektovanih prozora. Kroz njih se otkrivaju arhetipski narativi u vidu oniričnih, personifikovanih i alegorijskih predstava, stvarajući jednu vrstu virtuelne ikonografije. Pretpostavka egzistencije vatre i vode, zemlje i vazduha u celini predstavljenog ambijenta, otvara četiri dimenzije, kao žive materije u kojima se projavljuje ogledalo nas samih.