Čovek koji poživi dovoljno dugo u jednom trenutku može da oseti neodređenu potrebu da ponešto od onoga što je doživeo stavi na papir, kako bi o tome ostao neki trag; za razliku od ciljano pisanih memoara ili autobiografija, ovako nastale zabeleške obično nisu nikome posebno namenjene, pa čak prvobitno ne mora postojati ni namera da se one štampaju u obliku knjige. U mom slučaju bilo je upravo ovako: tokom leta 2012. godine, u pauzama između ozbiljnijih poslova počeo sam da čeprkam po sećanju i latio sam se laptopa da pribeležim nešto od onoga što sam tu našao, a što bi moglo da se ukomponuje u celinu čije sam obrise u početku jedva nazirao.