Kada kolokvijalno govorimo o kulturi u pravilu mislimo na kulturne institucije i umjetničku proizvodnju, ono što bi se u Williamsovoj interpretaciji moglo nazvati “idealnom” i “dokumentarnom” definicijom kulture. Rijetko će se izvan specijaliziranih rasprava u obzir uzeti Williamsova treća “socijalna” definicija kulture “prema kojoj je kultura opis posebnog načina života u kojem se određena značenja i vrijednosti na izražavaju samo u umjetnosti i mišljenju, nego i u institucijama i u svakodnevnom ponašanju.”1 Zašto je tome tako? Jedan je od mogućih razloga odmak kojeg institucija umjetnosti zauzima prema društvenom totalitetu, smatrajući samu sebe povlaštenom sferom isključenom iz kapitalističke društvene dinamike. Međutim, ako kulturu i umjetničku proizvodnju, koja je njen sastavni i često najočitiji dio, shvatimo kao dio društvenog totaliteta, pokazat će se da ona nije u potpunosti autonomna sfera, nego dio ideološkog aparata koji nerijetko sudjeluje u stabilizaciji i legitimaciji kapitalističke akumulacije, vidljive i u  nizu praksi koje se nazivaju  artwashingom.

Veliki internetski rječnici engleskog jezika, kao što su Oxford, Cambridge ili pak Merriam-Webster još uvijek nemaju natuknicu o pojmu artwashinga, iako je on u upotrebi više od desetljeća. Premda teorijska, historijska ili lingvistička refleksija, po logici proizvodnje znanja, često kaska za pojavnom određenih društvenih fenomena, samu praksu artwashinga možemo pratiti gotovo od samih početaka umjetnosti. Naravno, ovisno o tome kako je konceptualiziramo i koliko široko postavimo njezine granice. Pojam je srodan pojmovima greenwashinga, whitewashinga i pinkwashinga te u najširem smislu označava prakse koje se služe umjetnošću kako bi se “oprala” ili “uljepšala” javna percepcija nekog aktera, npr. kapitalističke kompanije ili nacionalne države. Dok se greenwashingom ističe tobožnja ekološka osviještenost, pinkwashingom se instrumentaliziraju izborena prava LGBTIQ+ osoba u službi promocije države (homonacionalizam), a whitewashing revizionistički umanjuje ili briše ulogu Crnih i smeđih osoba u umjetnosti i (popularnoj) kulturi, pri čemu nije ograničen isključivo na ta polja. Iako je teško precizno rekonstruirati nastanak samog pojma i povijest njegove upotrebe, pregled medijskog i aktivističkog diskursa upućuje na to da se artwashing kao termin afirmira tijekom 2010-ih godina.

2015. umjetnica i aktivistkinja Mel Evans objavljuje knjigu Artwash: Big Oil and the Arts u kojoj opisuje modalitete suradnje velikih naftnih kompanija Chevrona, ExxonMobila, BPa i Shella s različitim muzejima i galerijama. Ta se suradnja najčešće događa kroz značajna sponzorstva koje naftne kompanije daju kulturnim institucijama, u pravilu vezanim uz suvremenu umjetnost i umjetničke prakse. Kroz ta se sponzorstva pokušava istaknuti, unatoč iznimno štetnim ekstrakcijskim praksama, koje dodatno pospješuju sada već izglednu ekološku katastrofu, tobožnja briga tih kompanija za umjetnike, umjetničko polje, pa i samim time za širu zajednicu. Kako bi prikrile vlastitu ulogu u nasilnim procesima kapitalističke akumulacije, koji se odvijaju na štetu okoliša, života ljudskih i neljudskih životinja,  naftne i slične kompanije koriste umjetnost  kao ideološki poligon za normalizaciju i legitimiranje postojećeg poretka.. Nije slučajno da se takva sponzorstva često događaju upravo nakon velikih ekoloških katastrofa i/ili smrtnih ishoda radnika_ica koji su posljedica ekstrakciji nafte. Ulaganje u umjetnost stoga ne treba promatrati kao puku PR kampanju, nego kao dio racionalne ekonomske kalkulacije kapitala. Iza ulaganja u umjetnost i tzv. društvene odgovornosti kapitalističkih kompanija stoje i značajne porezne olakšice i druge fiskalne mehanizme koji takva ulaganja u zajednicu pretvaraju u instrument nove akumulacije, a ne altruizma ili pobuda za društvenom transformacijom. Umjetnička proizvodnja pritom ne služi tek popravljanju javnog imidža, nego sudjeluje u preraspodjeli društvenog viška na način koji ostavlja netaknutim temeljni antagonizam kapitalističkog načina proizvodnje. Premda potiho i u našem kontekstu artwashing kojeg provode naftne kompanije postaje sve učestaliji te se pojavljuje kao normalizirana praksa korporativne kulturne politike. Tako je INA 2020. godine potpisala ugovor o partnerskoj suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt, a JANAF sponzorira različita kulturna događanja, npr., Dana mladih Vukovar (2017.), Projekt Ilica: Q’ART (2021.), ili pak prijenos baleta Orašar ispred HNK u Zagrebu, da navedemo samo neke. Osim taksativnog navođenja sponzorskih veza i financiranja umjetničkih institucija, Mel Evans razmatra i različite strategije otpora umjetničkog kolektiva Liberate Tate. Taj se otpor artikulirao kroz proteste i umjetničke akcije koji su pojedinim slučajevima rezultirale do raskida sponzorstava naftnih kompanija. No, unatoč takvim pomacima oni ostaju ograničeni na razinu reputacijske povrede, ne pogađaju ekstrakcijsku logiku niti strukturne uvjete umjetničkog polja, koje je u neoliberalnom kapitalizmu duboko financijaliziran i klasno stratificirano. 

... ...

Ceo tekst dostupan je na sajtu Slobodni filozofski