“Udario me drškom noža u glavu, odmah mi je skočila velika čvoruga. Bila sam posve iscrpljena, prestravljena, noge me moje nisu mogle držati. Sva me snaga napustila”, ispričaće jedna od djevojaka 17 godina kasnije u svom svjedočenju pred sudijama Tribunala u Hagu. Imala je 22 godine kada su je srpski vojnici odveli iz kuće u jednom od bošnjačkih sela u okolini Foče zajedno sa stotinama drugih djevojaka i žena koje će završiti u nekom od nekoliko logora za silovanje.
“Doveo nas je na ušće Ćehotine u Drinu. Ja sam ga samo gledala, ali nisam mogla dalje. U sebi sam mislila “Mene nećeš živu zaklati”. Kako je Drina bila nadošla, mislila sam baciću se u rijeku ali neću mu dati da me kolje”, govorila je djevojka, danas svjedokinja pod pseudonimom FSW-75. U zadnji čas Kovač je odustao od svog nauma nakon što je pristigao njegov drug Jagoš Kostić i prenio mu da su neki Crnogorci ponudili po 500 maraka za cure. Isplativije ih je bilo prodati nego zaklati.
Kovač ponovo provodi djevojke, premlaćene, krvave i gole, kroz centar Foče. Prolaze kraj zgrade opštine. Gužva je, idu ljudi za svojim poslom. Neki prolaze bez riječi, neki gledaju, prilaze, pozdravljaju se sa Kovačem prisno, upiru u djevojke, smiju se njihovoj golotinji. Niko, ama baš niko ni prstom ne mrda da im pomogne.
Nikom od tih ljudi u centru Foče vjerovatno nije bilo ni u primisli da bi jadnim curama trebalo pomoći. Jer, u novoj realnosti Republike Srpske, Bošnjaci su bili dehumanizirani do te mjere da je opšti konsenzus bio da zaslužuju šta god da im se događa, bez obzira o kakvim strahotama se radilo. U toj novoj realnosti nije bilo mjesta empatiji za narod poistovjećen sa virusom, “inferiornim genetskim materijalom koji izjeda zdravo tkivo srpskog nacionalnog bića”.
Izgradnja te nove realnosti predstavljala je ključni preduslov za implementaciju strategije “razdvajanja naroda” koju su razvili Radovan Karadžić i vođstvo Srpske demokratske stranke u okviru plana za ostvarenje krajnjeg političkog cilja – stvaranje etnički homogene srpske države zapadno od Drine.