Negiranje genocida nad Srbima, što je postao i službeni narativ vlasti, samo je jedna od ružnih manifestacija te prljave rabote, rekao bih i najgora. Iskreno, nije me briga tko će biti novi ravnatelj JUSP-a, jer tko god bude, bit će lutka na koncu, marioneta ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i, naravno, premijera Andreja Plenkovića, kaže povjesničar, autor nedavno ponovo objavljene, proširene knjige "Jasenovac"

Masovno slavljenje pjevača koji je veličao ustaške logore smrti, otvoreno negiranje antifašističkih tekovina, dnevno skandiranje "ajmo ustaše" po splitskim ulicama, bez pravnih sankcija, realnost je današnje Hrvatske. O tome i drugim aktualnim temama razgovaramo s povjesničarem i diplomatom, profesorom Ivom Goldsteinom.

Uskoro će biti obilježena 80. godišnjica proboja logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac. U političkim okolnostima u kojima prevladavaju revizionističke struje, Spomen područje još uvijek čeka novog ravnatelja. Za logor u Jasenovcu vezani ste osobnom tragedijom i znanstvenim istraživanjem. S obzirom na društvenu atmosferu, što očekujete od delegacija pred "Kamenim cvijetom"?

Tom se komemoracijom neće dolično obilježiti ta tužna obljetnica. U Jasenovcu će se dijelom okupiti političari koji su onamo na neki način obavezni doći. Osobno, već godinama ne odlazim na tu jasenovačku komemoraciju jer bih se morao vidjeti, rukovati, pozdraviti s osobama za koje znam da njihov dolazak ne predstavlja njihov iskren stav. Ne želim s neiskrenim političarima provesti vrijeme na mjestu koje sam znanstveno istraživao, napisao knjigu i brojne druge tekstove, a istovremeno sam potiskivao i potiskujem svoje obiteljske, privatne traume.

S ovom garniturom na vlasti oko i u vezi Jasenovca događa se niz svinjarija. Negiranje genocida nad Srbima, što je postao i službeni narativ vlasti, samo je jedna od ružnih manifestacija te prljave rabote, rekao bih i najgora. Iskreno, nije me briga tko će biti novi ravnatelj, jer tko god bude, bit će lutka na koncu, marioneta ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i, naravno, premijera Andreja Plenkovića. Sve što se događa oko Jasenovca u posljednje vrijeme za mene je samo jedan od kamenčića u mozaiku u kojem se ocrtava nova faza u razvoju povijesnog revizionizma.

No, zbog snažne simbolike koju sa sobom nosi Jasenovac ona je važna, zapravo ključna za razumijevanje sadašnjeg trenutka. Situacija je dodatno komplicirana jer u društvu više nema dovoljno jake opozicije takvim stremljenjima. Stranke na ljevici i centru, koje se načelno kunu u antifašističku tradiciju i slično, kad trebaju povući jasne, konkretne poteze, onda ih nema nigdje.

Fundament Tito

Na koje konkretno poteze mislite, a pred kojima su se političari ljevice predali? Posljednje vrijeme ih je izrodilo više.

Najbolji pokazatelj je (ne)povratak Trga maršala Tita u Zagrebu. Zaista sam očekivao da će povratak imena tog trga nakon posljednjih izbora ići automatizmom s obzirom na to kako je pokojni gradonačelnik Milan Bandić iz čiste političke pragme, mimo javnosti, na nasilnički način prodao njegov naziv. Nažalost, s vremenom je postalo jasno da to nije prioritet novih gradskih vlasti, ali ipak sam smatrao da će tokom četverogodišnjeg mandata to pitanje doći na dnevni red i razriješiti se na jedini mogući način – povratkom imena Trga.

Današnja Hrvatska je utemeljena 1943. na prvom zasjedanju ZAVNOH-a, kad je potvrđena ideja da se buduća Jugoslavija stvara na federalnim temeljima, s Hrvatskom kao federalnom jedinicom. Na tom zasjedanju prisutni su pljeskali i skandirali Titovo ime kad god bi ga netko od govornika spomenuo. Dakle, Josip Broz Tito, Tito, maršal Tito, u fundamentima je Hrvatske. Međutim, čuo sam da se razmišlja da se ne ide u povratak imena Trga, nego da se tek neka ulica imenuje po maršalu Titu. Mislim da bi to bilo čak i gore nego ne vratiti ime Trga.

Vraćanje Titovog imena trgu bio bi znak da se ne mirimo s političkim svinjarijama. Bio bi to snažan simbolički potez, politički čin koji bi pokazao da se stvari vraćaju na pravo mjesto u hrvatskoj kulturi sjećanja u kojoj su već neko vrijeme vrijednosti okrenute naopako: dobro nije više dobro, zlo nije više zlo.

Kako gledate na to povlačenje ljevice pred ideološkim stranputicama? Izvorni birači ljevice ne očekuju takve poteze.

U širokom političkom spektru od ljevice do centra u Hrvatskoj praktički od 1990-ih godina postoji neki sindrom oklijevanja. Ne postoji snaga, ne postoji hrabrost da se uhvati ukoštac s ključnim elementima HDZ-ovog formativnog mita, dominantnog, političkog narativa koji nije ustaški, ali je konzervativan, kvazidomoljuban. Narativ koji ne ističe ustaštvo, ali ga ni ne odbacuje, nego ga drži negdje u prikrajku, iz kojeg ono utječe na hrvatski politički život. HDZ-ovci neće tvrditi da su ustaše ključna formativna snaga u stvaranju današnje Hrvatske, ali bježe kao vrag od tamjana da izreknu istinu – naime, da su to bili partizani. Ako je ikako moguće, preskočili bi riječi iz preambule Ustava da je Hrvatska zasnovana, između ostalog, na odlukama prvog zasjedanja ZAVNOH-a.

Vraćanje Titovog imena trgu bio bi znak da se ne mirimo s političkim svinjarijama. Bio bi to snažan simbolički potez, politički čin koji bi pokazao da se stvari vraćaju na pravo mjesto u hrvatskoj kulturi sjećanja u kojoj su već neko vrijeme vrijednosti okrenute naopako

S druge strane, ljevica i centar se izbjegavaju baviti tim problemima kako ne bi tobože gubili birače u centru. Ali, napominjem, u tim se pitanjima ne može ostati neutralan jer su ona od presudne važnosti. Za mene nema nikakve sumnje da je pitanje kako se sjećamo naše prošlosti jedno od ključnih političkih pitanja. S pitanjem tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj strani, a tko na krivoj mnogo toga počinje, a mnogo i završava odgovorom da su to bili, ili nisu bili, samo i jedino partizani. To bi trebala biti nulta točka hrvatske suvremene politike i društva.

Razgovor vodila Paulina Arbutina..

Ceo tekst dostupan je na > https://www.portalnovosti.com/ivo-goldstein-sve-oko-jasenovca-dio-je-nove-faze-povijesnog-revizionizma