25. Aug 2021.

Tko u Hrvatskoj uopće zna kakav se jeziv zločin 1941. dogodio u pravoslavnoj crkvi u Glini?

Prije nekoliko dana poznati zagrebački izdavač Nenad Popović u intervju Novostima, u kojem govori o „maloj snazi“ koja je uhvatila intelektualce u Hrvatskoj, između ostalog je kazao: "Rado bih bio u PEN-u koji nešto upriličuje u bivšem Spomen-domu u Glini, spomen-domu zna se čega".

Portal Novosti
Temelji pravoslavne crkve u Glini, prije izgradnje Spomen-doma (snimljeno 1961. godine)

Nakon Slavka Goldsteina i Predraga Matvejevića, koji su se povodom preimenovanja Spomen doma u Hrvatski dom i povodom onog čega je taj Dom prije preimenovanja bio spomen obratili javnim pismima, Nenad Popović je prvi koji ga se ponovo spominje i iznova javno spominje. Spomen doma zna se čega, kaže on. No krupno je i teško pitanje da li se doista u Hrvatskoj više zna čega? I ukoliko se zna, koliko je onih koji to znaju? A od tih koji to znaju, koliko ih je svjesno važnosti da to znanje postane dio javne svijesti?

Neovisno o tome kakvi bi mogli biti odgovori na ova pitanja, pouzdano se zna zbog čega je u Glini 1969. godine, na mjestu na kojem je do augusta 1941. bila pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice, podignut Spomen dom. Također se zna da su u Glini 1941. počinjena tri masovna zločina. Prvi je počinjen 12. na 13. maja, drugi 29. na 30. jula, a treći 4. na 5. augusta. Drugi i treći počinjeni su u Crkvi. Po njima je Glina i stvarno i simbolički postala mjesto najstrašnijeg ostvarenja ustaškog programa uništenja srpskog naroda izvan sistema koncentracijskih logora i logora smrti kakvi su bili logorski kompleksi Gospić-Jadovno-Pag i Jasenovac.

Za tu jezivu istinu nije zaslužna Glina kao Glina već činjenica da je u njoj djelovao jedan od organizatora ilegalnog ustaškog pokreta, glinski odvjetnik dr. Mirko Puk, kao i njegovi najbliži politički suradnici (dr. Mirko Jerec, dr. Juraj Rebok, dr. Juraj Devčić, Mato Vidaković i njegov sin Nikola Vidaković). Na ruku su mu išle i njegove bliske veze s Antom Pavelićem i dr. Milom Budakom. Puk je u historijskim izvorima poznat kao čovjek najtvrđe netolerancije, koji je izbjegavao ili odbijao pozdravljati svoje sugrađane Srbe i svoje sugrađane Hrvate koji su poslovali ili prijateljevali sa Srbima. Prema istim izvorima, vodeći ljudi glinskog HSS-a u njemu su vidjeli glinsku nevolju i nesreću. Premda do 1941. nije imala više od 80 članova, Pukova ustaška organizacija, zbog oružja koje su posjedovali i koje su mogli dobiti iz ustaških logora u Italiji i Mađarskoj, bila je spremna da nakon talijanske i njemačke okupacije Jugoslavije i nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i oružano preuzme vlast u Glini. Sam dr. Mirko Puk dva dana nakon proglašenja NDH postaje zamjenikom predsjednika Hrvatskoga državnoga vodstva (nedugo zatim ministar pravosuđa u Vladi NDH), dok dr. Jerec postaje veliki župan Velike župe Gora sa sjedištem u Petrinji, dr. Rebok glinski logornik, dr. Devčić ustaški opunomoćenik za Glinu i Vrginmost, Mato Vidaković načelnik općine Glina, a Nikola Vidaković glinski tabornik. Osim promoviranja nove, ustaške države i organiziranja vlasti, oni poduzimaju niz represivnih mjera prema glinskim komunistima, prema pripadnicima HSS-a i općenito prema Srbima. Prva hapšenja i jednih i drugih i trećih organizirana su na pravoslavni Uskrs i na Hitlerov rođendan, 20. aprila, a potom su svi odvođeni preko Zagreba u logor Danica kraj Koprivnice. Prva ubistva bilježe se početkom maja i ona predstavljaju uvertiru u majski pogrom. Sve to stvara veliku uznemirenost kod ljudi, ali nema ni otpora ni egzodusa. Vjeruje se da je to pojedinačno i da će prestati.

Tako je bilo do nedjelje popodne 11. maja kada u dva autobusa sa po 25 ljudi iz Zagreba u Glinu stižu u „žute“ uniforme odjevene ustaše predvođene Ivicom Šarićem. Kao glinski tabornik, Nikola Vidaković mobilizira jedan broj stanovnika Gline hrvatske nacionalnosti radi stražarenja i dežuranja. S naredbom koja je stigla iz Zagreba (prema zamisli dr. Puka i prema konačnom dogovoru na sastanku u glinskoj bolnici), trebalo je da kad padne mrak pohapse sve osobe srpske nacionalnosti muškog spola "od 16 do 60 godina". Krenuli su od rubnih dijelova grada prema centru. Do 5 ujutro pohapsili su oko 400 osoba. Gotovo svi muškarci srpske nacionalnosti, koji iz nekog razloga nisu bili poslom ili školovanjem izvan Gline, pohapšeni su. Neke poput pekara Ilije Letića i njegove dvojice šegrta, ustaše su ubili na kućnom pragu. Pohapšenim Srbima i njihovim ženama rečeno je da idu na "preslušanje" i da će se brzo vratiti. Kad se nisu vraćali, kako je očekivano, zabrinutim je ženama rečeno da su upućeni na rad u Njemačku ili drugdje. Zapravo, svi su oni noću s 12. na 13. maja odvedeni u obližnje selo Prekopu, gdje su lokalni seljaci prethodno u organizaciji ustaša iskopali široke i plitke jame. Odveženi su u 15 kamionskih prevoženja te tamo ubijani bilo hladnim bilo vatrenim oružjem. Nikola Vidaković je vodio postupak likvidacije. Do jutra su svi pobijeni, zakopani i poliveni živim krečom. Jedini se bijegom uspio spasiti Nikica Samardžija, postolar i nogometaš Glinskog športskog kluba. Nikola Lipak-Čuklje, jedan od aktivnijih ustaša u likvidaciji, hvalio se da su te noći ubili 437 Srba. Prema poimeničnom popisu Čedomira Višnjića i Branka Vujasinovića, objavljenom 2011., u majskom je pogromu ubijeno 388 glinskih Srba.

Nakon pogroma nastavljene su pljačke i pojedinačne likvidacije na širem području glinskog kotara, ali masovnih ubojstava nije bilo. Sve do 23. na 24. jula kada je odred Vasilja Gaćeše napao željezničku stanicu, općinsku kuću i ciglanu u Banskom Grabovcu. (Ovaj je napad prema odluci Komunističke partije Hrvatske trebao biti jedan od 9 napada na taj datum na području Korduna i Banije. Bio je jedini.) Odmazda je uslijedila već sutradan. I to prema ljudima koji nisu sudjelovali u napadu. Od 24. do 27. jula, "postreljano je ili hladnim oružjem ubijeno nešto više od 1.285 srpskih muškaraca", ponajviše iz sela Vlahović, Drenovac, Banski Grabovac, Luščani, Veliki Šušnjar, Gornja i Donja Bačuga, Mali i Veliki Gradac, Dragotina i Klasnić. Nakon toga širi se ubilačka kampanja na prostoru cijele Banije i Korduna, kao i odvođenje u kompleks logora smrti Gospić-Jadovno-Pag.

Dio te kampanje je i drugi masovni zločin u samoj Glini. Ovaj put u pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. S područja Topuskog u željezničkoj kompoziciji od četiri vagona u nju je dovedeno oko 400 Srba. Prije toga im je rečeno da idu na rad u Liku. Nakon što su doveženi u Glinu, zatvoreni su u pravoslavnu crkvu, kako piše u iskazima više svjedoka, uključivo jednog preživjelog (Ljubana Jednaka iz sela Gređani) i jednog kojeg su od likvidacije sklonile same ustaše (Paje Vorkapića, blagajnika iz Topuskog). Relevantna svjedočenja su i ona glinskog župnika Franca Žužeka, a posebno ustaše Stjepana Grudenića iz sela Marinbrod. Od tih 400 su njih "do 300 ... strijeljani u pravoslavnoj crkvi" noću 29. na 30. jula. Strijeljanje je zapovjedio pukovnik Tomislav Rolf, zapovjednik ustaške bojne. Svi ubijeni u crkvi doveženi su u oko 10 kamiona te su pokopani na području između Marinbroda i Novog Sela Glinskog.

Nakon ovog pokolja, u jutro 30. jula sve Srpkinje koje su zatečene u gradu, a to znači žene i kćeri ubijenih Srba u majskom pogromu, uhapšene su po zapovjedi pukovnika Tomislava Rolfa. Kad je ta vijest zajedno s viješću da je Rolfova namjera da ih se pobije stigla do župnika Žužeka, on je promptno zahtijevao da ih se pusti jer da su prešle na katoličanstvo, premda je dobro znao da to nije bio slučaj sa svima njima. Rolf je udovoljio Žužeku i odustao od likvidacije, ali je ustrajao na njihovoj deportaciji u Srbiju. Uhapšene Srpkinje morale su potpisati da napuštaju Glinu „bez prava na povratak“ i da svu svoju imovinu daju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istog dana kada su uhapšene glinske Srpkinje, uhapšeni su i svi glinski Židovi, koji su zatvoreni u sudskom zatvoru odakle su "dalje odvođeni i ubijani".

Treći masovni zločin u Glini, koji se često poistovjećuje sa zločinom u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u kojoj je izvršen zločin nad dovedenim Srbima iz okolice Topuskog, poznat je i kao "pokrst", a izvršen je nad Srbima iz okolice Vrginmosta početkom augusta. "Pokrst" zbog toga što su predstavnici ustaša (poput općinskog načelnika Vrginmosta Andrije Čidića i načelnika općine čemerničke Josipa Živčića) na području kotara Vrginmost uvjeravali Srbe da prihvate prelazak s pravoslavlja na katoličanstvo pa će im životi i imovina biti sačuvani. U tu svrhu angažirali su i dvoje Srba učitelja, Nikolu Generalovića iz Pješčanice i učiteljicu Ljubicu Borojević iz Čemernice. Njih su dvoje prvih dana augusta uvjeravali ljude da se odazovu na "pokrst" i za to da dođu u Vrginmost. Prema izvještaju Velike župe Pokupje u tome su bili prilično uspješni i za to su dobili pristanak oko 2000 ljudi. Međutim, kad su ljudi 4. augusta oko 9 ujutro došli u Vrginmost, tamo ih nisu čekali svećenici već uniformirane ustaše pa se dio pokolebao i vratio kućama ali je veći dio ostao i prihvatio odvajanje muškaraca od žena (govoreno im je da će se kao kućedomaćini pokrstiti u ime svojih porodica), popisivanje i transport u Glinu, nešto oko četiri popodne autobusima i kamionima. Druge, poput Srba iz Bovića, ustaše su pohapsile i kamionima odvezle u Glinu. Prema iskazu svjedoka, ustaše Božidara Penka (trgovca iz Prekope), većina tih iz Bovića zatvorena je u crkvi, a manji dio u zatvoru. Brojevi doveženih i ubijenih tu noć s područja Vrginmosta variraju od izvora do izvora. Novija komparativna istraživanja, kako službenih izvora tako i izjava svjedoka, došla su do brojke od oko 1000 do brojke od 1165. Pri tome je u samoj crkvi 4. na 5. augusta ubijeno oko 700 Srba s područja kotara Vrginmost, dok su ostalih 300 po jednom istraživanju ili 465 po drugom istraživanju, ubijeni između Marinbroda i Novog Sela Glinskog. I ovaj je zločin organizirao i predvodio ustaški tabornik iz Gline Nikola Vidaković.

Već 12. augusta ustaške su vlasti počele rušiti crkvu Rođenja Presvete Bogorodice, o čemu je svjedočenje dao građevinski poduzetnik iz Jukinca Antun Gregurić kojem je bilo povjereno rušenje. U donošenju odluke sudjelovali su veliki župan dr. Mirko Jerec i šef tehničkog odjela Openheim.

Nakon sloma NDH i nakon dugogodišnjeg pregovaranja između crkvenih i općinskih vlasti tokom 1950-ih i 1960-ih da li obnoviti pravoslavnu crkvu u Glini ili sagraditi novi objekt za komemorativne i kulturno-društvene potrebe, odlučeno je da se na mjestu dva masovna pokolja u ustaškom programu uništenja Srba na području NDH umjesto crkve izgradi Spomen dom, koji je svečano otvoren 1969. Osim spomen ploče ispred Spomen doma i skulpture majke s djetetom u jednoj i vrča vode života u drugoj kipara Antuna Augustinčića, drugih znakova spomena nije bilo. Ovakav jednostavan koncept u kojem je umjesto stradanju prednost dana obnovi povjerenja između Hrvata i Srba i vjeri u obnovu novog života revidiran je početkom 1990-ih s popisom žrtava te izradom novog memorijalnog prostora, koji ima formu crkvenog broda u amfiteatarskoj izvedbi.

Tako je bilo do perioda 1990.-1995. U tom su periodu sa srpske strane prevladavale politike upotrebe historijskog glinskog stradanja, a sa hrvatske negiranje tog istog stradanja. U tom su periodu nastale nove žrtve. Znatno manje u broju, a jednako velike u mržnji koje su politike upotrebe i negiranja historijskog zločina genocida proizvodile.

Dana 23. septembra 1995. glinsko općinsko vijeće donosi odluku da se Spomen dom preimenuje u Hrvatski dom. Na istoj sjednici, istom je odlukom izbrisan i naziv Ulice žrtava fašizma u kojoj se nalazio Spomen dom. Prije toga uklonjeni su natpisi s imenima žrtava, kao i spomen muzej, čija se muzejska postava nalazila unutar Spomen doma. Slavko Goldstein 2011. u svojem otvorenom pismu predsjednici hrvatske Vlade Jadranki Kosor traži povratak imena Spomen doma. Isto čini i Predrag Matvejević u svojem pismu hrvatskoj javnosti 2012. Pisac ovog teksta i premijerki Kosor 2011. i premijeru Milanoviću 2013. u Hrvatskom saboru upućuje zahtjev da se vrati ime glinskom Spomen domu. Umjesto toga što se tražilo, Gradsko vijeće Grada Gline 21. oktobra 2014. donosi odluku kojom se de facto zabranjuje komemoriranje na mjestu dvaju historijskih pokolja (kasnije je ta odluka poništena od strane Ministarstva uprave), i to na mjestu bivše pravoslavne crkve i bivšeg Spomen doma. Sve te godine komemoracije koje je organiziralo Srpsko narodno vijeće i Antifašistička liga bile su grubo i vulgarno ometane. Sjećanje na žrtve vrijeđano je i promocijama knjiga, kao što je bila nedavna promocija knjige o Jasenovcu kao trostrukom logoru.

Ne znamo da li na prostoru bivše Jugoslavije i njezina dva rata postoji takav slučaj negiranja zločina i uništenja jednog naroda, kao što je ovaj glinski slučaj. Postoje brojni novinski tekstovi, brojne knjige te brojne izjave političara u kojima se relativizira ili negira akte genocida ili ratne zločine. Međutim, ne znamo da igdje postoje ovakve odluke općinskih ili gradskih vijeća kao što su ove dvije glinske. Jedna o preimenovanju Spomen doma u Hrvatski dom, a druga o de facto zabrani komemoriranja na mjestu dvaju genocidnih akata na jednom mjestu te triju u jednom gradu koji su to bili i po svojem naumu i svojoj zločinačkoj praksi. Ne znamo. Ali znamo da je ova upotreba hrvatskog imena najsramnija moguća, kao što je ustaški pozdrav "Za dom spremni" najsramniji pozdrav u hrvatskoj povijesti. Također znamo da je upotreba zločina za proizvođenje mržnje i zaustavljanje poroda novog društvenog života zločin prema tom istom društvu. Dakle sve to što znamo u konačnici je jedino stvar moralnog djelovanja. Onakvim za kakvim u svojem intervju vapi Nenad Popović.

Sve vesti

AKTUELNO

Kulturni centar Rex 6.7.2021. - 6.7.2021.

Kroz paniku oko teorija zavera ka racionalnoj paranoji?

Kulturni kontekst (za) konstruisanja ”teorija zavera”
Online - livelab.app 19.4.2021.

Ćitajuća grupa - Nije to taj kamen Sizife

Karakteristike distopijske literature, poput bezizlaza, paradoksa, apsurda i drugih obeshrabrujućih ali i na otpor motivišućih temata, čini se da su danas postale deo naše svakodnevnice. Razlike izmedju fikcije i realnosti sve su manje, a još samo poneki futuristički koncept nije ostvaren ili realno moguć.
Kulturni centar Rex 1.4.2021. - 15.12.2021.

NEZAVERENI u L.A. i BG / dekonstrukcija teorija zavere i lažnih vesti

Tokom ove godine Kulturni centar Rex će, uz pomoć gostiju iz SAD kao i konsultanata i saradnika iz SAD i Srbije, istraživati fenomene teorija zavere i lažnih vesti sa različitih teorijskih i praktičnih-aktivističkih tačaka gledanja i u različitim profesionalnim, medijskim i aktivističkim poljima.