2. Dec 2021.

Iz poraza svake socijalističke alternative u Europi rađa se kriza moderne demokracije

Donosimo tekst o procesima onoga što se naziva demokratskim deficitom i krizom demokratskog predstavljanja. Umjesto mistifikacije ovih procesa, ovaj tekst kroz kratki historijski pregled objašnjava uzroke ove pojave i na Istoku i na Zapadu

Prometej

Dana 25. decembra 1991. crvena zastava spuštena je s koplja na Kremlju. Gorbačov je prenio svoje ovlasti na predsjednika Rusije Borisa Jeljcina, a narednog dana Vrhovni sovjet će proglasiti disoluciju SSSR-a. Bio je to posljednji čin jednog procesa koji je otpočeo mnogo ranije: već padom Berlinskog zida, 9. novembra 1989., prije točno 32 godine, socijalistički se tabor opipljivo raspadao, nacije u Istočnoj Europi, jedna za dugom, izlazile su iz Varšavskog pakta, mnogobrojne republike su proglašavale nezavisnost. Tako je na neslavan način završilo jedno historijsko iskustvo koje je, iz perspektive univerzalne historije – nakon iskustva Pariške komune – predstavljalo prvi pokušaj da državom upravljaju podređene klase. Iskustvo koje je, svojim odlučujućim doprinosom porazu nacifašizma, podrškom antikolonijalnim procesima – ali i drugim doprinosima koji nas se, kako ćemo vidjeti direktno tiču – duboko i nepovratno utjecalo na stvarnost 20. stoljeća i kasne modernosti uopće uzevši.

U ovom smislu dodajem i jedno osobno i neposredno iskustvo, neizbrisivo utisnuto u moje sjećanje. Kao student sam u ljeto te godine otputovao u SSSR, nakon što sam na kraju veoma dugog putovanja vlakom sa Sicilije, uslijed mnoštva neizvjesnosti i nesigurnosti, na kolodvoru u Budimpešti na crno kupio kartu. Osim mladenačkog političkog romantizma, osjećaj neizbježnog kraja, sve manje i manje vremena da se taj svijet vidi iz prve ruke, osobno, te da se izmjeri njegova realna udaljenost od Zapada, bio je uvelike raširen. U suštini, jasan dojam koji sam stekao u sedmicama dok sam boravio tamo, bio je taj da je riječ o carstvu na rubu propasti, činilo se da nitko više nije radio, razočarenje je bilo posvuda, dok je dugi red, još uvijek prisutan na ulazu u Lenjinov mauzolej, uglavnom bio sačinjen od stranih turista i u svakom slučaju je bio manji od reda ispred McDonaldsa na Puškinovom trgu u centru Moskve. Moji drugari i ja smo uspjeli otići na vrijeme, nakon što smo mjesec dana stanovali u studentskom domu u Moskvi i poslije u Lenjingradu: sredinom augusta, ne baš koherentni pokušaj da se spriječi ono što je bilo neizbježno, iza kojeg je bila grupa političara i vojnih lica, uz značajno prisustvo vojnih trupa i nerede na ulicama Moskve, na kratko je rezultirao uhićenjem Gorbačova.

U godinama koje su uslijedile nakon ovih događaja, naširoko se raspravljalo o tome da li je kraj SSSR-a bio rezultat unutarnje implozije. Već neko vrijeme, tj. još od stagnacije za vrijeme Brežnjeva, svaki pokušaj pomicanja stvari i bilo kakva sposobnost idealne mobilizacije su se iscrpili, konsenzus je slabio, a komplicirani proces tranzicije ka formi socijalizma koja se ne bi svodila na pokušaj da se golemi prostor na okupu drži zagušujućom centralizacijom i planifikacijom nije umio pronaći adekvatan izraz. Dok je kapitalizam kroz stoljeća uspio izmijeniti svoj oblik, socijalizam u Europi nije imao istu sudbinu, unatoč tome što bol negativnog uzrokovana socijalističkim eksperimentom ni na koji način nije bila superiornija ili veća od one koja je pratila afirmaciju tržišne ekonomije. Teza o imploziji, ipak, čini mi se, namjerno i instrumentalno uklanja stvarnost Hladnog rata i samim time i činjenicu da ono što se dogodilo 1991. predstavlja konačni poraz koji je uslijedio nakon jednog teškog sukoba koji se odvijao na različitim i međusobno povezanim nivoima, od vojnog do ideološko-kulturnog, sukoba po čijem je okončanju slabiji protivnik izgubio.

U svakom slučaju, nestanak neprijatelja sistema – Carstva zla prema retorici Sjedinjenih Američkih Država – u tom trenutku je potvrđivao definitivni trijumf demokracije, tj. demokracije u njenoj liberalnoj varijanti. Od kraja Drugog svjetskog rata, teorija totalitarizma je komunistički režim poistovjećivala s nacističkim, identificirajući u njima analognu autoritarnu i upravljačku volju koja sve djeliće društvenog života usklađuje sa vlastitom ideologijom i koja nastoji osvojiti čak i duše pojedinaca, nastojeći odstraniti sudjelovanje komunista u velikoj internacionalnoj demokratskoj revoluciji koja je porazila hitlerizam. S druge pak strane, upravo je egzistencija „narodnih demokracija“ na Istoku svjedočila o upornosti jedne borbe koja se vodila po pitanju samog pojma demokracije, koja je još uvijek bila u tijeku. Od 1991. naovamo, međutim, više neće postojati nikakva alternativa, a liberalna forma će se čak i na polju historiografije smatrati jednom i jedinom mogućom demokratskom paradigmom. Uostalom, čak su i pokreti ljevice, poprilično samoporažavjuće, u kraju SSSR-a vidjeli zoru novog, konačno pacificiranog svijeta koji maršira ka zajedničkom napretku; čak je i većina zapadnih komunista, preko svojih intelektualaca i organa štampe, umjesto žaljenja zbog propuštene mogućnosti auto-reforme, s entuzijazmom pozdravljala okončanje Hladnoga rata kao kraj jednog historijskog nesporazuma – nesporazuma komunizma staljinističkog tipa – i mogućnosti da se konačno otvori prostor za autentičnu formu emancipacije koja se, ispostavit će se, pokazala posve imaginarnom.

U tom trenutku dolazi do erupcije kapitalističke globalizacije: izvorni projekt političkog i ekonomskog okruživanja socijalističkog bloka, koji je doveo do uspostave golemih područja slobodne razmjene i na Zapadu i na Istoku, od tog je trenutka lišen bilo kakvih prepreka, a institucije globalnog tržišta mogu se neometano širiti cijelim svijetom. Povjerenje u posebnost i superiornost Zapadnog demokratskog modela bit će do te mjere slijepo i fanatično da će od 1991. naovamo velike sile pobjednice – tj. Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici – nastojati uniformirati cijeli planet prema svojim ideološkim direktivama i interesima, preko međunarodnih organa koji su pod njihovom kontrolom, ne prezajući ni od drugih sredstava. Teorija izvoza demokracije neće ustupiti ni pedlja otporu zemalja i država koje se ionako smatra nazadnim i diktatorskim – reliktima prošlosti koja je ustrajavala u otporu – a tamo gdje se svijet nije povinovao novim porecima ove sile nisu prezale ni od rata: upravo će prvi Zaljevski rat, započet u januaru iste godine gotovo kao uvod u ono što će postati novi svjetski poredak, biti početak jednog lanca sukoba koji još uvijek traje i koji poprima oblik istinskog projekta rekolonizacije Zemlje. Štoviše, poraz komunizma postupno će označiti potvrdu istinske i prave liberalne religije, koja će doktrinom o kraju historije definitivno utvrditi nemogućnost zamišljanja političkog, ekonomskog i društvenog poretka različitog od onog zapadnog i koja će svojom agresivnom ljudsko-pravaškom doktrinom ponuditi apstraktnu i neposrednu verziju univerzalizma, postajući vijesnikom novih krvavih sukoba i dubokih podjela na međunarodnoj sceni, čak i unutar samih zapadnih nacija ispresijecanih migracijskim tokovima.

Ovdje ne možemo rekonstruirati na koji način su mnoge od ovih iluzija propale: kako se historija u stvarnosti odvila, šta se dogodilo i kako je upravo imperijalna arogancija Zapada polako pripremila scenarij za nove globalne konflikte, za koje se nadamo da neće ponovno preći sa upozorenja na djela (referiram se u prvom redu na nesposobnost Zapada da prihvati rast Kine i ratne rizike koje takav stav priprema). Na kraju, zanima me jedan drugi aspekt ovih događaja, koji se rijetko uzima u obzir, a koji, bez obzira na njegovu naizgled provokativnu narav, ostaje središnjim: slom socijalizma u Europi ne samo da nije otvorio novu epohu globalnog mira, nego je bio osnov strukturne krize moderne demokracije, odnosno pozadina njenoga iscrpljenja koje danas živimo. Kraj SSSR-a u srednjoročnom razdoblju izazvao je političku kataklizmu i na Zapadu i retroaktivno djeluje na stanje zdravlja institucijā i društvenih odnosa u kapitalističkim zemljama, budući da uvelike doprinosi promjeni društvenih odnosa moći unutar njih.

Paradoksalno, prisutnost jedne cjelovite sistemske alternative doprinosila je afirmaciji demokracije i demokratskoj transformaciji liberalizma. S jedne strane, osnaživala je svijest podređenih klasā dajući im identitet i mobilizacijski mit osposobljavajući ih da se u ime ideala organizirano sukobljavaju i bore, te da brane svoje interese i pravā. S druge strane, ova je prisutnost funkcionirala kao brana koja je kapitalističke režime uslovljavala da se „opskrbe“ efikasnim sistemima blagostanja (Welfare) i zaštite na radu, kako bi se barem jedan dio resursa preraspodijelio (bogatstvo, moć, priznanje), podsticalo širenje blagostanja i na taj način zaustavljao bilo kakav potencijalno revolucionarni naum. Javno obrazovanje, javno zdravstvo, javne mirovine, progresivno oporezivanje, opće pravo glasa: ova dostignuća osvojena borbom, za koja se nadamo da su barem dijelom ireverzibilna, na neki način su čedo Hladnog rata. Nije slučajno to da u trenutku kada je socijalistička alternativa prestala postojati, lišen strateških protivnika, liberalizam više nije imao potrebe za kompromisima i započeo je neoliberalni ciklus, slamanjem podređenih klasā, postfordističkim prevratima na tržištu rada, širenjem prekarizacije proizvodnih procesa i uopće ljudskih životā, intenzivnom kolonizacijom egzistencije, bonapartističkim eksperimentima političke moći, pojavom postmodernih formi svijesti pod zastavom najkompetitivnijeg mogućeg individualizma. Rezultat je bio kraj moderne demokracije – čija je historijska parabola trajala veoma kratko – i pojava režima koji su formalno demokratski ali suštinski različiti, režima koji odražavaju izrazito neuravnotežene odnose moći u kojima se političko-socijalni sukobi vode samo odozgo bez ikakve sposobnosti otpora ili narodne kontraofenzive.

Slom socijalističkog tabora pripremio je dakle disoluciju onih formi zajedničkog suživota na koje smo i mi (u Italiji op. T. O.) bili naviknuli do prije nekoliko desetljeća. Demokratski režim je opstao, ali je sada mnogo drugačiji od onoga za kojeg smo bili vezani, jer je izbrisao svaku stvarnu razliku između opcija dostupnih na „političkom tržištu“ (kompetitivno jednostranačje: političke partije masā su raspuštene i svedene na struju jedne jedine velike liberalne partije) i jer je otklonio svaku mogućnost samoorganizacije interesa podređenih slojeva kao i svaku realnu mogućnost njihovog aktivnog sudjelovanja u javnom životu.


Autor: Stefano G. Azzarà

Prevela s talijanskog: Tijana Okić

Sve vesti

AKTUELNO

18.2.2022. - 1.5.2022.

SNV i RadioTeatar pokreću natječaj za dramski tekst “Radiofonton 1941.”

Srpsko narodno vijeće u suradnji s RadioTeatrom, a u okviru programa kulture sjećanja, pokreće “Radiofonton 1941.” javni natječaj za dramski tekst koji će svoje likove i njihove živote vezati za Zagreb proljeća 1941. godine u periodu prije i nakon osnivanja nezavisne Države Hrvatske.
Kulturni centar Rex 4.2.2022. - 25.2.2022.

„OD PETROGRADSKE DO LENJINGRADSKE I NAZAD: SREDNJA KLASA KAD USTALASA“

Kulturni centar Rex je obeležio prethodna iseljavanja i useljavanja nizom prigodnih, kontekstualno i situaciono inspirisanih projekata.
Kulturni centar Rex 30.12.2021. - 30.12.2021.

REX PREPRIČ - NEZAVERENI A PREPRIČAVANI

“Rex Preprič” je pokušaj da se putem prepričavanja naučnih radova iz određene oblasti dostignuća nauke približe široj publici.